Pre nešto više od 100 godina, u vreme Velikog rata, stanovništvo Srbije je desetkovano bojevom municijom, tifusom, a u vreme oslobođenja, i Španskom groznicom, o čemu se u Srbiji malo zna. Sa dolaskom oslobodilaca sa Solunskog fronta još brže se proširila, mada je već bila prisutna u Vojvodini i Beogradu, odakle se širila ka velikim gradovima putnim pravcima još pre oslobođenja. U to vreme bilo je glasina da okupatori koji se povlače truju bunare i hranu, dok je druga strana optuživala srpsko sanitetsko osoblje da truje zarobljene austrougarske oficire i vojnike. Vojska je umirala po vojnim bolnicama od teških upala pluća. Smatra se da većina francuskih vojnika, koji su preminuli na tlu Srbije i sahranjeni na vojnim grobljima u Zaječaru i Beogradu, nije stradala u ratnim dejstvima, već po njihovom okončanju, u vojnim bolnicama.
Masovnije umiranje stanovništva već je počelo u oktobru 1918.godine, dok je po zabačenim selima vrhunac dostiglo u novembru. Talas je trajao do polovine decembra 1918.godine. U Valjevskom srezu umrlo je 2,37% stanovništva, dok je u planinskim selima smrtnost dostizala i 9%. Ako posmatramo popise stanovništva u Srbiji 1910. i 1921.godine, u Valjevskom srezu je u direktnom ratnom gubitku španska groznica učestvovala sa 19,8%. U Srbiji je uočljiva veća smrtnost dece i mladih (po selima je i preko 40% umrlih bilo do 20 godina), a umrlo je znatno više žena nego muškaraca.
Danas smo svedoci da i jedna druga pandemija, Kovida 19, odnosi sve više života. Imamo dostupne medije i u najudaljenijim selima pa su ljudi obavešteni kakva je to bolest i kako da se zaštite: nošenjem maski, držanjem fizičke udaljenosti od drugih ljudi od bar 2 metra, izbegavanjem prisustva većim skupovima, naročito u zatvorenom prostoru (slavlja, svadbe, rođendani, koncerti, žurke) i izolacijom zaraženih. Zdravstveni sistem je dovoljno razvijen i dostupan, a medicinska znanja o bolesti i lečenju sve bolja. I ono najvažnije, dostupne su bezbedne vakcine kao prevencija oboljevanja, što nam dokazuju milijarde vakcinisanih,starijih od 12 godina, u celom svetu. Dato je preko 7 milijardi doza vakcina!
Ljudska vrsta nema tu moć da kontroliše Univerzum, ali može da kontroliše širenje virusa sprovođenjem preventivnih mera uz vakcinaciju, što je naučno i praktično dokazano. Dobar primer je Portugalija, koja je vakcinisala 98% stanovništva starijeg od 12 godina, a potom ukinula sve preventivne mere. Nasuprot njima, uz gotovo nepostojeće preventivne mere i nisku stopu vakcinacije Srbija je među prvima u svetu po broju obolelih u odnosu na broj stanovnika. Umire sve više ljudi, sada i mladih od 20-40 godina.
Zašto samo u Srbiji život nije vredan da bi se zaštito? Zašto veliki broj ljudi dozvoljava da nesprovođenjem preventivnih mera i nevakcinisanjem igra sa svojim zdravljem Ruski rulet i u toj igri trajno ošteti zdravlje ili izgubi život? Vlast je, ionako, javno zdravlje “pustila niz vodu” (a javno zdravlje je iznad svake politike!): premijerka je izjavila da ne veruje u mere. Naučno neutemeljeno, a prema građanima neodgovorno. Ostavljeno je samim građanima da se snalaze kako ko može i ume, a lekarima da rade do granica svoje fizičke i mentalne iscrpljenosti. Dosadašnje cena je previsoka: izgubili smo jedan grad od 25.000 stanovnika od početka pandemije.
Nikada nije bilo potrebnije pokazati brigu i saosećanje za svoje bližnje i društvo. Budite odgovorni, ako već nisu oni koji bi trebalo da budu. Nemojte dozvoliti da vas budi zvuk monitora u intenzivnoj nezi i da jedino o čemu ste u stanju sa razmišljate bude kako da ponovo normalno dišete. I hodate. Umijete lice stojeći. Sami. Jednog dana se pogledate u ogledalo i tek tada shvatite da ste preživeli. Možda sa posledicama.
Izvor:
- Krivošejev V. Epidemija Španske groznice u Srbiji 1918-1919, s posebnim osvrtom na valjevski kraj, Prometej, 2020.
- https://edition.cnn.com/interactive/2021/health/global-covid-vaccinations/
Photo: www.pixabay.com